Претпрошле године – 13. јула 2017. – у 09:31 јавио ми се један пријатељ са порукицом: „Ne poznajemo se, pa se izvinjavam na slobodi obraćanja… Video sam da ste mi lajkovali može se reći neku raspravu sa ženom koja ne razume šta se dešava u Srbiji i zbog takvih kao ona što je imamo strašno teško stanje u državi i ne vidi se boljitak bar skoro. Verujte mi da ja poštujem svakoga, ženu, majku, sestru, pogotovo. Imam žensko dete, ćerkicu koju obožavam, naravno. Samo sam napisao nešto što me tišti povodom užasa koji je počinio čovek ubivši suprugu i sina… Naravno da je to užasan zločin, ali toga je bilo i biće sve više. Naravno da opravdanja za to nema, ali ja vam garantujem da takvih miniranih bombi imamo mnogo po Srbiji. Lično mi je padalo svašta na pamet. Nešto pukne u čoveku, dođe do pomračenja uma nakon mnogo nepravde koju trpi… Ne pravdam ga, ali zaista niko ne radi na prevenciji i niko se ne pita zašto se to događa… Lako je proglasiti ga monstrumom, osuditi ga, uništiti ga… Kako i zašto je do doga došlo su prava pitanja…”

Овај човек вероватно није ни психолог, ни правник, али анализира ситуацију промућурније и паметније од свих наших надрипсихолога и надриправника, који су залуђени феминистичком идеологијом. Дабоме да је решење у превенцији и у анализи „kako i zašto je do toga došlo”. Човек није ни правник, ни психолог, али има здраву памет и чисто срце.

Одмах је наставио: „Ja sam već godinama žrtva trulog sistema koji postaje sve gori, jer sam bez ikakvog razloga od bivše supruge izgubio sve… I dalje se iživljava na meni koristeći pravosuđe kao svoju produženu ruku, gde sudija po automatizmu staje na njenu stranu, izigravajući tako njenu produženu ruku. Ja ne pijem alkohol, nikada nisam prevario svoju bivšu ženu, ne daj Bože udario… Imali smo lep brak deset godina. Otac mi se raspadao od raka pankerasa, sin mi je bio bolestan, ja radim sa kamenom, kao crnac… Muke žive. Majka mi je napokretna. Na dan kada mi je otac umro, saznam da me žena vara sa očevim prijateljem koji je 35 godina stariji od nje i koji ima unuče godina naše ćerke. Ceo svet mi se srušio. Hteo sam da umrem. ali najgore me je tak čekalo na sudu. Ona me je uništila lažima, uzela mi sve što su moji sticali, otac mi je umro obrukan. Ja i majka smo završili privatno i živimo kao psi. Non-stop sam zbog tih njenih laži po zatvorima, više smo gladni nego siti. Deca me obožavaju, znaju istinu, ali ne vredi… Hteo sam se zapaliti pred Skupšinom, svašta nešto… Ne mogu više… U tom očaju koji traje već osam godina sam prokomentarisao da će biti još grozota po ovoj Srbiji sve dok se neko ne uzme u pamet i ne promeni ove nakaradne zakone, ovo ludilo o nekakvoj zaštiti žena, porodičnog nasilja i kojekakvih gluposti… Obratimo pažnju na uzroke, ne na posledice… Oprostite molim Vas za ovaj roman. Ogročen sam, nemoćan… Hvala Vam i sve Vam najlepše želim… Pozdrav iz Užica…

Аутор овог „романа” је од прве до задње речи у праву. Најпре је жртва тога што га је жена варала са једним маторцем. И уместо да због тога буде кажњена, aко не право, а онo бар морaлно, оне бива заштићена од државних органа. Овај човек – права жртва породичног наиља – бива и жртва државних органа који спроводе „nakaradne zakone” и изигравају „ludilo o nekakvoj zaštiti žena, porodičnog nasilja i kojekakve gluposti”. Човек је схватио политику „родне равноправности”. Све су то накардности, лудила и глупости.

Неколико дана касније, 28. јула 2017, у 22:42 је додао: „Još jednom ću Vam se zahvaliti i moliti se da postoje osobe poput Vas, da se jave, podignu glas. Da se proba nešto promeniti u ovoj državi posađenoj naopako. Verujtе da polako postajete ostrvo nade za mnoge ljude poput mene koji živi umiru…”

Дабоме да сам ја „ostrvo nade” за све који су жртве радиклофеминистичких накарадности, лудила и глупости, јер живимо у „državi posađenoj naopako”, а све се пакленим планом да мушкарци „živi umiru”.

Одмах је додао: „Ja nisam optimista, ali Vi dajete nadu. Iskreno… Veliki pozdrav od srca…”

Хвала му. Али jуче – у петак 11. јануара – у 12:25 примио сам порукицу која је живо сведочанство о томе шта је радикални феминизам – чист сатанизам. Цитим га од речи до речи: „Gospodine Đordjeviću, izvinjavam se na slobodi obraćanja, ali nemam kome da se obratim za pomoć. Po ko zna koji put me bivša supruga tužila za alimentaciju tražeći velike cifre. Non-stop sam ugušen godinama velikim kaznama i zatvorima. Već imam presudu za pet meseci, a sada imam suđenje gde traže da me osude na još sedam meseci. Ne mogu više da izdržim višegodišnju torturu. Nemam stalno zaposlenje, nadničim i radim sve što mogu kada ima gde. Hranim se u Crvenom Krstu, narodnoj kuhinji. Živim u kući bez vode, struje i bez krova. Jedva preživljavam. Sina i ćerku obožavam, kao i oni mene. Ali njih niko ništa na sudu ne pita. Oni znaju koliko se trudim i mučim i koliko im dajem. Non-stop sam pod dugovima, gladan i iscrpljen, ali njima uvek ide prvi dinar koji zaradim. Četiri meseca se nisam okupao. Gadim se sam sebi. Pre dva meseca sam odsekao deo stopala i prst na ruci radeći sa motornom testerom. I takav, pod ranama po ovim minusima čistim sneg za neki dinar, trudim se. Ne vredi. Sud samo zanima da li ja bivšoj dajem novac. Majka mi je smeštena u Gerontološki centar Šabac, jer ja nisam imao uslove da je pazim, jer je nepokretna. Molim vas za neki savet, neku pomoć. Pred vešalima sam. Molim vas pomozite i još jednom se izvinjavam na smetnji.”

Овај допис има велику вредност, јер зорно открива шта је политика „родне равноправности”. То је политика произашла из лезбијско-феминистичких паклених умова, са циљем физичког и психичког, материјалног и моралног уништења мушкараца. То је политика слања мушкараца на вешала. Таквих случајева има много и код нас и у свету, а биће их још више.

Дабоме да сам му одговорио душебржнички јуче у 17:49: „Разумем Вас. Немојте помишљати на вешала. Боље је све и трпети, него да то учините. Све те институције су заиста корумиране, али немојте да губите веру у жовот.”

Ускоро је додао (18:54): „Kakav je ovo život? Sedam meseci zatovra za šta? Pa nemam ja dva života. Ne mogu više. Ne znama kome da se obratim za pomoć.”

Овај искрен и ганутљив коментар даје најбољи одговор на питање шта је политика „родне равноправности”. То је политика чији је циљ да мушкарци постану беспомоћни и почине самоубиство. Све лепо смишљено. Све у рукавицама и све по закону.

Најгоре од свега је то што ту паклену стратегију феминисткиња подупиру и академски радници. На страну тог пакленог плана недавно је стала је и Америчка психолошка асоцијација, која је психолозима дала упутство да се мушкарци рађају са „привилегијом” (privilege) и „моћи” (power), а то је јако лоше и против тога се треба борити. Мушкарцима треба одузимати „привилегију” и „моћ”. Како случај мог пријатеља пред вешалима показује, то је подла и злобна манипулација јавности са циљем уништавања мушкараца. Многи психолози су џелати, као и феминистичке „социјалне раднице” и „судијке”. Због њих су многи мушкарци немоћни и очајни. Налазе се пред вешалима.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови