SOCIJALNE RADNICE IZ PAKLA", koje "NI SAME NE ZNAJU KOLIKO SU ŽIVOTA UNIŠTILE".

Postoje radnice CSR koje prilikom razvoda veoma tačno i hirurški precizno sugerišu roditeljima kako da, "od reči do reči", optuže drugog roditelja za nasilje u porodici, seksualno zlostavljanje beba, dece, pedofiliju, incest i slično, što decu i porodicu direktno uvodi u tragediju, posebno u slučajevima lažnih prijava za nasilje. "Ugodnu" poziciju žrtve neretko zauzimaju i same socijalne radnice koje roditelje prijavljuju ili kleveću za nasilje nad njima.

Socijalne radnice koje huškaju roditelje jedno na drugo, koje dovode roditelje u sukob, koje konstruišu događaje i manipulišu događajima, koje prikrivaju istinu o porodici, falsifikuju službene spise, a decu Srbije dovode na rub tragedije, trezveni, sabrani, pribrani, prisebni, sređeni, koncentrisani, staloženi, pažljivi, ozbiljni, fokusirani, usredsređeni, hladnokrvni, duhom prisutni, usredotočeni i pozorni roditelji nazivaju "SOCIJALNIM RADNICAMA IZ PAKLA", koje "NI SAME NE ZNAJU KOLIKO SU ŽIVOTA UNIŠTILE".

Pojedine ekstremne službenice CSR su u višedecenijskoj sprezi sa feminističkom NVO "Autonomnim ženskim centrom", gde su i danas njihove stručne saradnice. Delovanje organizacije AŽC ne uvažava postojanje muškaraca niti u jednom obliku, osim u vidu nasilnika.

Kontroverzna saradnja Centra i Autonomnog ženskog centra finansira se parama iz budžeta, preko sekretarijata za socijalnu politiku, demografiju i ravnopravnost polova, stranim parama, donacijama i na druge načine. Na "stručnim" sastancima koji su prijavljeni u Komori socijalne zaštite edukuju se nove generacije stručnih radnica CSR, gde dobijaju 5 bodova.

Tragične su posledice bahatosti, nerada i nejednakog postupanja prema roditeljima od strane CSR i AŽC. Deca ostaju bez jednog roditelja (po pravilu bez presude i suda). Nekada bez oba, ili budu ubijena, a da razlozi zbog kojih se to desilo ostaju tajna građanima koji plaćaju rad CSR. Za razliku od broja ubijenih žena u porodičnom nasilju, koji se po podacima feministkinja kreće od 20 do 30 na godišnjem nivou, podaci o ubijenoj deci i o ubijenim muškarcima najčešće ostaju nepoznanica prosečnom građaninu.

Lakše je razdvojiti decu i roditelje nego platiti i organizovati sistematski rad sa porodicom. Da li je to i uvek i po pravilu najbolje rešenje? Roditelji i deca danas se nazivaju "porodicom" ISKLJUČIVO kada je potrebno osuditi nekog od roditelja za nasilje u porodici. Roditelju koji nije staratelj detetu kaže se da "on/ona nema porodicu".

Roditeljima u GCSR se kaže da je razvod utakmica u kojoj neko mora da izgubi. To nam ukazuje da deca ne dobijaju adekvatan tretman u ovim ustanovima. Jer kada je detetu dobro - SVI POBEĐUJU.

Tekst: AMC