Ljudi su, jednostavno rečeno, prokleti. Pokakiće se na sve vredno što imaju zarad plitkih, ispraznih zadovoljstava.
Najveći problem svake veze je u tome što parovi ne neguju odnos koji imaju, pa tako, vremenom, upadaju u začarani krug kolotečine. Pri tome, oni stalno čeznu za "leptirićima", za onim osećajem da su "živi", koji im daje zaljubljenost, iako je poznato da je ona hemijski proces...
Navika i kolotečina uništavaju (skoro) svaki ljubavni odnos. Ali, sama navika ne mora da znači i to da "partner" više ništa novo ne može da pruži, već najčešće znači da postoji potreba za istom dozom "ljubavnog ludila", inače se javlja osećaj da u vezi nešto nedostaje, da nema onog "tajnog začina", kao s početka. Potom se za njim traga sa drugima...
Ljubavnici, zavisni od "leptirića", večito teže tome da "ljubavnu dozu" povećavaju. Čim je sa nekim "istroše", njihova želja da ulažu u odnos se gasi. Oni počinju da se udaljavaju.
Vremenom, imaju sve manje volje i strpljenja da razgovaraju, da nalaze kompromise, da ugađaju, da se vole... Više se ne slušaju i ne čuju, već gledaju kako da se reše jedno drugog i pronađu ono što im nedostaje, ali sa nekim drugim. Potom sa drugim rade potpuno isto.
Najveći problem svake veze je u tome što parovi ne neguju odnos koji imaju, pa tako, vremenom, upadaju u začarani krug kolotečine. Pri tome, oni stalno čeznu za "leptirićima", za onim osećajem da su "živi", koji im daje zaljubljenost, iako je poznato da je ona hemijski proces...
Navika i kolotečina uništavaju (skoro) svaki ljubavni odnos. Ali, sama navika ne mora da znači i to da "partner" više ništa novo ne može da pruži, već najčešće znači da postoji potreba za istom dozom "ljubavnog ludila", inače se javlja osećaj da u vezi nešto nedostaje, da nema onog "tajnog začina", kao s početka. Potom se za njim traga sa drugima...
Ljubavnici, zavisni od "leptirića", večito teže tome da "ljubavnu dozu" povećavaju. Čim je sa nekim "istroše", njihova želja da ulažu u odnos se gasi. Oni počinju da se udaljavaju.
Vremenom, imaju sve manje volje i strpljenja da razgovaraju, da nalaze kompromise, da ugađaju, da se vole... Više se ne slušaju i ne čuju, već gledaju kako da se reše jedno drugog i pronađu ono što im nedostaje, ali sa nekim drugim. Potom sa drugim rade potpuno isto.


Коментари
Постави коментар
Pravila komentarisanja na blogu "Pravda za tate":
Dobrodošli u prostor za diskusiju. Da bismo održali nivo dostojanstva i pravne sigurnosti, molimo vas da se pridržavate sledećih pravila:
Moderacija: Svaki komentar se pregleda pre objavljivanja. Vaša poruka neće biti vidljiva odmah, već tek nakon odobrenja administratora.
Pristojnost: Strogo je zabranjeno vređanje, psovke, govor mržnje i omalovažavanje bilo koga po bilo kom osnovu. Fokusirajte se na argumente, a ne na ličnosti.
Privatnost: Nemojte objavljivati puna imena dece, privatne brojeve telefona ili adrese. Takvi komentari će biti obrisani ili izmenjeni radi zaštite privatnosti.
Pravna odgovornost: Svaki korisnik snosi ličnu odgovornost za sadržaj svog komentara. Ovaj blog je prostor za razmenu iskustava i borbu za prava, a ne poligon za lične obračune.
Dokazi: Ukoliko iznosite specifične optužbe, trudite se da budu potkrepljene činjenicama.
Hvala vam što svojom kulturom dijaloga doprinosite našoj zajedničkoj borbi za roditeljsku ravnopravnost!