Moj sin je imao dečiju sobu, kada je bio mali, onu plavu, dečačku. I bila je tu kutija za posteljinu u koju smo ujutru zajedno pakovali njegov jastuk i jorgan, da bi mogao preko dana da se igra na krevetu a da mu posteljina ne smeta. To je ona kutija, tik kod uzglavlja kreveta, mala, u koju stane samo ta posteljina, I ništa više. Sigurno znate na šta mislim. I onda smo jednog dana spakovali njegovu posteljinu u tu kutiju, tog je jutra njegov tata došao po njega da provedu neko vreme zajedno i više se nikada nije vratio u tu svoju sobu. Njegov ga je tata poveo svojoj kući, rekao mi - videćeš ga sledećeg vikenda a moj sin više nikada ni jedan dan od tada nije proveo sa mnom. Sutradan mi je stigla tužba za oduzimanje ro diteljskog prava na kućnu adresu. Prošlo je devet godina i za to vreme prošlo je mnogo suđenja, sudija, advokata, veštaka, žena u centrima za socijalni rad i prošlo je mnogo dana u kojima sam ja ležala na podu zgrčena, nekada vrišteći u mrak a nekada bez glasa. I za tih ...
Pravda za tate: Borba za ravnopravno roditeljstvo. Dete ima pravo na oba roditelja, a uloga oca nije luksuz – već potreba. Naš blog je glas očeva koji se suočavaju sa sistemskim izazovima i predrasudama u borbi za vreme sa svojom decom. Ovde delimo pravne informacije, lična iskustva i pružamo podršku u ostvarivanju roditeljskih prava. Nismo ovde da se borimo protiv bilo koga, već ZA pravo dece na oca. Jer pravda za tate je pravda za decu.